Košarica
0
0,00 HRK
LEGENDA O VJEČNOM DRVU BANYAN
Vječno drvo Banyan
Za Banyan se vjeruje da je ispod njega meditirao sam Buda. Banyan raste samoniklo u prirodi i ne može ga se raseliti. Znači, gdje odluči - tamo će i rasti. Niti jedan čovjek ga nije uspio zasaditi na mjesto na koje si je zamislio. Drvo ima svoju volju i čvrsto se drži nje. Priča koja kruži oko ovog drveta je ipak malo mističnija. Vjeruje se da je ovo drvo izdanak vječnog stabla koje raste u srcu Zemlje i iz čijeg korijenja je izraslo. Kad god netko poruši drvo Banyana, svijet će pogoditi strašan potres. A legenda kaže kako će se to stablo vratiti na površinu Zemlje, upravo pomoću svojeg korijenja.
Ainu, prastanovnici Japana čiji potomci i danas žive na sjeveru zemlje, u kronikama se prvi put spominju u osmom stoljeću. Predstavljaju svojevrsan antropološki fenomen: za razliku od većine stanovnika “Zemlje Izlazećeg Sunca”, koji pripadaju žutoj rasi, Ainu su bijelci. Odakle su ovi ljudi potekli? Ako odbacimo njihovu drevnu legendu, prema kojoj su se u lađi spustili s nebesa, istraživanja su pokazala da je riječ o zasebnu, dalekom i izoliranom ogranku kavkazoidne bijele rase. Drugim riječima, u srodstvu su sa stanovnicima Europe i većim dijelom stanovnika zapadne Azije. Brojni dokazi sugeriraju da su, u drevnoj prošlosti, nastanjivali područja Sibira i sjeverne Azije. Po završetku posljednjega ledenog doba, prije dvanaest tisuća godina, krenuli su u seobu ka jugu – dio njih se raspšio čak do Australije! U to vrijeme, istočnoazijski i japanski otoci kopnenim su “mostovima” bili spojeni s azijskim kopnom, te su Ainu preko njih naselili gotovo sve otoke. Stručnjaci pretpostavljaju da su išli tragom divljači, koja se selila na jug, te da su tako stigli u sjeverni Japan, odakle, uhvaćeni u klopku otapanja leda, nisu imali kamo nego prema jugu. Glavnina se naselila na otocima Kyushuu i Honshuu, gdje su živjeli u malim naseljima, iznimno jednostavnim životom. Glavna hrana bilo im je voće, divljač i ribe koje su lovili harpunima od kostiju. Trošili su i velike količine školjaka, pa se ostaci tih drevnih naselja najlakše mogu uočiti po pravim brdima njihovih ljuski